Korisni Tekstovi

Kako je nastao vaš ego: Sedmogodišnji ciklus programiranja

Da bismo se bolje upoznali sa egom korisno je vidjeti kako je nastao i kako je kod svih nas zapravo postupak isti: programiranje u djetinjstvu.

Ovaj članak je nastavak članka Moć podsvjesnog uma i kako smo programirani u djetinjstvu. 

Sedmogodišnji ciklus

Kada se rodimo, naš um je u potpunosti podsvijest.

To znači da smo poput praznog slikarskog platna koje biva oslikano svojim emotivnim doživljajem okoline. Onoga trenutka kada smo napustili maternicu za nas započinje isključivo emocionalno iskustvo, budući da još nema razvijenog analitičkog, svjesnog uma. Zapravo, emocionalno iskustvo putem vibracija započinje još u maternici, već dva mjeseca nakon začeća formira se rudimentarni mozak u embriju koji može registrirati iskustvo, tako da iskustva već iz maternice su u nama nastala putem registriranja majčinih emocionalnih stanja. Novorođenčad provodi najveći dio vremena od svojeg rođenja do druge godine u delta stanju moždanih valova, a to je stanje funkcioniranja prvenstveno iz podsvijesti. Informacije iz vanjskoga svijeta u mozak djeci ulaze s vrlo malo prerade ili kritičkog razmišljanja. Svjesni um ili analizički um radi na vrlo niskim razinama u ovoj fazi.

 

Moždani valovi u čovjeka

Kada živčane stanice u mozgu (neuroni) ispucavaju zajedno, razmjenjuju nabijene elemente koji onda proizvode elektromagnetska polja koja se pak mjere EEG-om, odnosno proizvode moždane valove.

Stanja moždanih valova od najbržih do najsporijih su:

Beta – svjesne misli, svakodnevno budno stanje u kojem većina ljudi provodi svoje dane. Dok čitate ove retke, vi ste u beti. Kada se nalazimo u beta stanju, naš misleći mozak obrađuje sve podatke koji nam pristižu putem osjetila i usklađuje značenje našeg unutarnjeg i vanjskog svijeta. Čitate ovaj tekst i obrađujete podatke iz njega i istovremeno ste svjesni recimo, zvukova oko vas ili udobnosti stolice na kojoj sjedite. Vanjski svijet nam se čini stvarniji od unutarnjeg, pa beta nije povoljna za meditaciju.

Alfa – opuštenost, lagana meditacija, ne razmišlja se puno. Počinje veća proizvodnja serotonina (hormona sreće). Manje pozornosti pridajemo vanjskom svijetu a unutarnji svijet je stvarniji od vanjskoga. U tom smo stanju neposredno prije nego utonemo u san i neposredno nakon buđenja ujutro. Svaki puta kada zaklopimo oči, mozak automatski počinje proizvoditi alfa valove. Alfa je odlična za hipnozu, samohipnozu, reprogramiranje podsvjesnog uma putem vizualizacije (mašte). Alfa stanje je stanje lagane meditacije.  Postiže se umanjivanjem dotoka osjetilnih informacija iz okoline (prvenstveno vizualnih jer 80% osjetilnih informacija dolazi putem osjetila vida). Zatvaranjem očiju se valovi mozga automatski stavljaju u alfa stanje.

Obično se krećemo između alfa i beta stanja.

U alfi više ne slijedimo program „bori se ili bježi“. U sugestibilnijem smo stanju nego kada smo u beti i puno smo kreativniji. Zato je alfa izvrsna za reprogramiranje vizualizacijom i mentalnim uvježbavanjem. Hipnoza, autohipnoza, vođene meditacije sa sugestijama, su iznimno učinkovite kada se provod u theta stanju zbog velike sugestibilnosti.

Theta stanje je stanje u kojemu smo napola budni, a napola spavamo. U theta stanju možemo direktno pristupiti podsvijesti budući da analitički um ne radi a to znači da smo potpuno u svojem unutarnjem svijetu i najsugestibilniji smo. U theta stanju smo i kada spavamo sa snovima. Um je budan a tijelo spava, pa možemo biti samo svijest, bez tijela, vremena i okolnosti. Za pristupanje theta stanju potrebno je malo vježbe. U theti smo podložni programiranju budući da ništa ne razdvaja svjesni i podsvjesni um (kod hipnoterapije, primjerice). U theti je povećana kreativnost, dolazi do emotivno integrativnih iskustava, potencijalnih promjena uvjerenja i povećanog usvajanja naučenog materijala.

Delta je stanje dubokog spavanja ili stanje vrlo niske moždane aktivnosti. Gubi se osjećaj tijela. Najniže su frekvencije od svih valova. Frekvencija nikada ne pada do nule jer bi to značilo moždanu smrt. Kad se spremamo na spavanje mozak je u donjoj granici bete. No kako tonemo u san, mozak počinje emitirati najprije alfa valove, zatim theta i, kad zaspimo, delta valove. Određene frekvencije u delta rasponu okidaju lučenje hormona rasta koji je posebno važan za regeneraciju organizma i proces iscjeljenja. Zbog toga je duboki okrepljujući san toliko važan za proces izlječenja.

Gama –To su najbrže frekvencije moždanih valova koje su povezane sa uzvišenim stanjima svijesti, osjećajem transcendentnog iskustva ili tzv. super-svjesnošću. Gamma stanje svijesti su moždani  valovi karakteristični za mistična iskustva.

Dakle, kada ulazimo iz bržih u sporija stanja moždanih valova, ulazimo dublje u unutarnji svijet podsvjesnog uma, a vrijedi i suprotno: ulaskom u stanja viših moždanih valova, sve smo više uključeni u vanjski svijet.

Poznavanje različitih frekvencija moždanih valova pomaže nam da prepoznamo kada smo u kojem stanju. U okviru sedmogodišnjeg ciklusa vidljivo nam je da smo tijelom prva tri sedmogodišnja ciklusa doslovce bili u prijemčljivim moždanim valovima koji su dopuštali da budemo programirani, odnosno, da sakupimo emotivni naboj.

 

Razvoj mozga kod djece i sedmogodišnji ciklus

 

Sada kada smo se upoznali sa različitim frekvencijama valova na kojima mogu naši mozgovi funkcionirati, da bismo shvatili kako smo programirani u djetinjstvu, pogledajmo kako se razvija ljudski mozak od rođenja do odrasle dobi i kako se to manifestiralo tijekom sedmogodišnjih ciklusa.

Već vam je jasno da nam je mozak u ranoj razvojnoj fazi bio vrlo otvoren sugestijama, odnosno, poput psihičke spužve je upijao iz okoline.

Ovaj razvoj moždanih valova kod djece poklapa se sa sedmogodišnjim ciklusima tijekom kojih formiramo sliku o sebi i svijetu.

Prvi sedmogodišnji ciklus: 0 – 7 godina

Prvi sedmogodišnji ciklus, koji je ujedno i najvažniji za stvaranje našeg emotivnog naboja, možemo podijeliti u tri faze: oralnu, analnu i edipovsku.

Oralna faza: 0 – 2 godine (delta valovi)

Oralna faza zove se tako zbog toga što dijete svoj odnos prema vanjskom svijetu doživljava prvenstveno oralno – kroz usta. Sve stavlja u usta, od majčine dojke pa svega drugoga što mu dođe pod ruku. Također, u ovoj je fazi koža izrazito važan organ preko kojeg se stječu iskustva odnosno osjet dodira. Dijete treba da ga se dira, mazi, njeguje, drži u ovom ranom periodu. Na koji način i koliko često majka zadovoljava tu djetetovu potrebu je krucijalno za razvoj načina odnošenja u vezama i međuljudskim odnosima kasnije u životu. U oralnoj fazi najbitniji su ljubav (pažnja, nošenje) i hrana (dojka), jer predstavljaju preživljavanje. Tijekom prve dvije godine formiraju se podsvjesni obrasci o tome da li je svijet sigurno mjesto, i općenito koliko je „dobronamjerno i naklono“ mjesto. Majka je zapravo čitavi djetetov svijet u ovoj fazi i ako može dati djetetu ono što mu je potrebno, ono će formirati mišljenje da je svijet sigurno i dobronamjerno mjesto. S druge strane, ako majka zanemaruje dijete ili nije senzibilna na djetetove potrebe, dijete može razviti obrasce koji kažu da vanjski svijet nije naklono i sigurno mjesto u kojem može lako zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Razvija se primarno povjerenje ili nepovjerenje prema svijetu. Ako majka ne odgovara na djetetove potrebe, dijete to nesvjesno povezuje sa sobom: nešto je krivo u vezi mene. Također, dijete u ovoj fazi stvara podsvjesni obrazac „što moram učiniti da bi moje potrebe za hranom i ljubavlju bile zadovoljene: vikati, plakati, biti miran, dobar…?

Potreba za preživljavanjem je ključna stvar u oralnoj fazi. Rana povezanost koju dijete stvori sa majkom je baza svih odnosa koji se stvaraju kasnije u životu. Dijete u ovoj fazi treba majku da ga voli i hrani da bi preživjelo. Ono što se desi jest da se kasnije, dijete u nama odraslima osjeća na isti način u odnosima. Bliski odnosi će trigerirati u nama pitanje preživljavanja ako postoji potisnuti negativni emotivni naboj iz oralne faze. Manifestira se u mišljenjima tipa „umrijeti ću ako me ostavi“ ili „ne mogu živjeti bez tebe“ – strah od napuštenosti. Radi se o nezadovoljenoj osnovnoj potrebi koja je povezana uz dijete u nama koju doživljavamo na najdubljem, primarnom nivou i manifestiramo u našim intimnim odnosima.

U oralnoj fazi, dakle između rođenja i druge godine, dječji mozak je u delta moždanim valovima. Odrasli su u delti tijekom dubokog sna i to objašnjava zašto novorođenčad toliko spavaju. Jednogodišnjaci kad su budni su i dalje uglavnom u delti, budući da funkcioniraju prvenstveno iz podsvijesti, dakle na emotivnoj razini. Informacije iz vanjskoga svijeta u mozak im ulaze s vrlo malo prerade ili kritičkog razmišljanja. Svjesni um ili analizički um radi na vrlo niskim razinama u ovoj fazi.

Nakon oralne faze slijedi analna faza.

Analna faza: 2 – 4 godine (theta valovi)

Analna faza je faza privikavanja na sposobnost kontroliranja sfinktera. Nakon što je dijete u oralnoj fazi formiralo podsvjesni obrazac putem kojeg svijet doživljava kao sigurno/obilato ili nesigurno/oskudno mjesto temeljem majčinog ponašanja prema njemu, u ovoj fazi formira podsvjesno uvjerenje o tome kakva vrsta osobe jest. Formira podsvjesna uvjerenja o svojoj moći, vrijednosti i općenito generalnim sposobnostima. Glavno pitanje nije više „kakvo je mjesto ovaj svijet“, nego „kako se ja osjećam prema sebi?“ ili „kakav sam ja?“. Jesam li moćan, efektivan i sposoban ili prljav, loš i nesposoban?

Ovo je period stvaranja ega u kojem dijete uči hodati, pričati i istražuje svijet sve više. Upoznaje sve veću odvojenost od Majke (koja je još uvijek Kozmička, idealna majka)  i svijet mu se počinje otvarati.  Dijete više nije toliko receptivno, ali i dalje u potpunosti stvara podsvjesne obrasce temeljem ponašanja majke, iako se sve više može asertivno iskazati u okruženju. Još jedno pitanje koje se javlja kod djeteta jest: tko odlučuje  – ja ili majka? Javlja se dilema autonomija ili posramljivanje. Naime, majka u ovoj fazi postaje djetetu ona koja govori „ne“, a dijete to doživljava kao posramljivanje jer jedino želi pokazati svoju autonomiju. Dijete doživljava istovremeno povećanu mogućnost da se kreće, istražuje, nameće, te osjećaj svoje malenosti i nemoćnosti. Postoje granice i stvari koje su dozvoljene, a koje nisu. Majka se nekada i naljuti na dijete, a ono se onda osjeća posramljeno zbog stvari koje uživa činiti ili biti. Ako zbog nekog razloga dijete bude kritizirano ili posramljivano kada iskazuje svoju individualnost i autonomiju tijekom ove faze, može razviti osjećaj neadekvatnosti ili da je loše. Kasnije u životu se to manifestira kao osjećaj nesigurnosti i impotentnosti kada god pokuša iskazati svoju volju ili neovisnost i samostalnost.  Ako je dijete tretirano sa previše procjene i krutog autoriteta, kasnije može imati problema sa time da se usudi biti taj koji jest ili treba druge da mu govore što da čini. Ima osjećaj da je život moćniji od njega.

Pitanje kahlice je krucijalno: hoće li dijete ići kada ono želi ili kada majka kaže? Tu se formiraju obrasci oko autoriteta, asertivnosti, samokontrole i osobne moći. Kasnije u životu se mogu autoriteti doživljavati kao prekruti, bezobzirni ili okrutni (majka je nametala grubo svoju volju pa dijete nije imalo uopće osjećaj svoje volje) ili se može kasnije u životu desiti da mislimo da je samo naša volja bitna i da ne znamo za kompromis (majka je dopuštala djetetu da provodi svoju volju u potpunosti). Ili je pak majka bila nekonzistentna i nedosljedna pa ne znamo kao odrasli ljudi da li i kada da iskazujemo svoju volju, kada da preuzmemo kontrolu a kada ne.

Također, pitanje kahlice je pitanje kreativnosti kasnije u životu. Dok smo djeca ponosimo se svakom svojom kreacijom, pa tako i fekalijama, budući da su to prve kreacije koje naše tijelo proizvodi. Ovisno o tome da li ćemo misliti da je to što kreiramo u ovoj dobi nešto čega se trebamo stidjeti ili ne, formirati ćemo stav o vlastitim kreacijama kasnije u životu. Urođeno nam je da se ne sramimo svojih fekalija, ali kasnije naučimo da su one gadne i ovisno o tome da li dobijemo od majke povratnu informaciju o sadržaju kahlice kao nečem prljavom čega se trebamo stidjeti, tako ćemo se kasnije podsvjesno odnositi prema svim našim kreacijama. I tako će i vanjski svijet primati naše kreacije, budući da je vanjski svijet ogledalo našeg energetskog potpisa.

I posljednja stvar iz ove faze je da naučimo kada treba otpustiti a kada stisnuti. Doslovce i figurativno, jer se ne radi samo o fekalijama već emocijama – hoćemo li ih potiskivati ili ćemo se osjećati slobodnima iskazivati ih.

Između druge i šeste godine djeca počinju biti u theta moždanim valovima i to je kao da su u transu, jer su prije svega prvenstveno povezana sa svojim unutarnjim svijetom. Žive u svojem svijetu mašte i imaju vrlo malo kritičkog razmišljanja i prihvaćaju sve što im kažete. U ovoj fazi negativna uvjerenja poput „Brat je pametniji od tebe.“ „Veliki dječaci ne plaču“ ostavljaju jak utjecaj jer izjave odlaze izravno u podsvjesni um koji je izrazito sugestibilan – doslovce je programiran.

Dakle, analna faza je faza stvaranja vlastite volje i sposobnosti njezivnog iskazivanja, pitanja autoriteta i kreativnosti, te pokazivanja ili susprezanja osjećaja. Nakon analne faze slijedi edipovska faza.

Edipovska faza : 4 -7 godina (alfa valovi)

U prethodnim fazama oralnoj i analnoj postojale su primarno samo dvije osobe: dijete i majka. U edipovskoj fazi dijete postaje sve više svjesno oca i odnosa između roditelja. Dijete u sebi ima formiran arhetip Kozmičke unije. Otac može biti shvaćen kao intruder (uljez), odnosno netko tko ometa neraskidivu uniju djeteta i majke, tko oduzima majčinu pažnju. Ili sa pozitivnije strane, može biti doživljen kao prijeko potrebna muška energija koja pomaže pri odvajanju od majke, koje je nužno kako bi dijete izraslo u samostalnu osobu.

Generalno, muška, očinska energija je ta koja priprema i savjetuje dijete za vanjski svijet, kako da ide van i bori se samo u svojim životnim bitkama van roditeljskog doma. Otac priča priče o svojim životnim dogodovštinama koje inspiriraju dijete da ide van i suoči se sa svijetom samo. Ako otac nije uspješan u tom zadatku, ne može biti niti dobar uzor djetetu, pa tako imamo razvoj slabog samopoštovanja, budući da se imitira očev odnos prema svijetu. Također, dijete se u ovoj fazi počinje identificirati s roditeljem istog spola u ponašanju i emotivnim obrascima – nesvjesno modelira svoju osobnost kako bi što više sličila roditelju istog spola, pa je to temelj za sva kasnija iskustva u ljubavnim odnosima. Jesu li vam ikada partneri u svađi rekli da ste ista svoja majka ili otac?

Između pete i osme godine, moždani valovi se mijenjaju iz theta valova u alfu valove, i sada se polako počinje oblikovati analitički, logički um. Djeca počinju tumačiti vanjski svijet i donositi zaključke o zakonima vanjskog života. Međutim, istovremeno je unutarnji svijet mašte jednako živ kao i vanjski, pa djeca borave istovremeno u oba svijeta, zato se mogu satima praviti da plivaju na parketu ili da su superjunaci.

Zaključimo da je u prvom sedmogodišnjem ciklusu prevladavalo emocionalno iskustvo, odnosno, dijete je uglavnom u podsvjesnom umu – tek oko pete ili šeste godine polako se javljaju alfa valovi i razvija se analitički um. Dakle, dijete je programirano na to koliko je svijet opasno ili dobronamjerno mjesto, koliko je dobro, moćno, kreativno, vrijedno i asertivno te je stvorilo model ponašanja po uzoru na roditelja istog spola. Naravno, sve se to desilo direktnim programiranjem mozga preko emocija, budući da nema još logike. Kada odraste, osoba neće imati svijesti o tome da je programirana ranim emocionalnim iskustvima, jednostavno će misliti da je to „on“ ili „ona“.

 

Drugi sedmogodišnji ciklus: 7 – 14 godina (alfa i beta valovi)

Ova faza naziva se još i „školsko doba“. Dijete izlazi iz edipovske faze u kojoj se mjerilo sa odraslima (i nije imalo šanse), i počinje se umjesto toga mjeriti sa svojim vršnjacima u školi. Žudi za pohvalom svega što kreira i radi, i treba taj osjećaj zadovoljstva kojeg ima kada je produktivno.

Dijete shvaća da još nije odraslo i počinje se polako pripremati, učiti za odraslu dob. Ova faza je vezana uz kompetenciju i produktivnost. Ako nam ide dobro u ovoj fazi, to nam pomaže da izrastemo u odrasle ljude koji sami sebe smatraju efektivnima i sposobnima. Ako je ova faza teška, kao posljedica toga se odrasla osoba može osjećati inferiorno i neadekvatno. Jasno je da je ova faza nastavak prvog sedmogodišnjeg ciklusa u kojima je dijete razvilo temelje osjećaja vlastite vrijednosti i sposobnosti, pa se nastavlja u istom tonu s time.

Moždani valovi su alfa – i dalje vrlo prijemčljivi na programiranje, a od osme godine polako prelaze u betu, odnosno, vrlo budno stanje. Od sedme do četrnaeste godine učimo se mentalnom razumijevanju i razvijamo temelj komunikacijskih vještina, te se učimo ponašati na društveno prihvatljiv i prikladan način u društvu u kojem smo rođeni.

Od osme do dvanaeste godine i nadalje, moždani valovi se ubrzavaju na sve više frekvencije u beta stanje, a nakon 12-14 godine zatvara se prolaz između svjesnog i podsvjesnog uma, odnosno na prelasku u tinejdžersku dob, moždani valovi mijenjanju se iz niskih u srednje i visoke beta valove, kakvi su kod većine odraslih. Moglo bi se reći da smo tada kompletno programirani.

Treći sedmogodišnji ciklus: 14 – 21 godina

Treći sedmogodišnji ciklus se počinje usmjeravati na razdoblje koje nazivamo pubertetom ili adolescencijom oko četrnaeste godine. Počinjemo se okretati prema onome što drugi smatraju da je za nas najbolje kako bismo prihvatili smislenu fizičku ulogu u društvu. Takvo prilagođavanje okruženju istodobno se povećava sa povećanjem fizičke svjesnosti o tijelu zbog hormonalnih promjena. Proglašavaju nas „tinejdžerima“. Itekako smo svjesni svojeg fizičkog tijela i počinju nas privlačiti ili odbijati druga ljudska bića. Centralna tema ove faze je potraga za identitetom. Provode se sati pred ogledalom u traženju odgovora na pitanje: tko sam ja? Eksperimentira se sa raznim ulogama, ljudima idejama. Biramo svoju skupinu i počinjemo razmišljati kako ćemo prihvatiti ulogu odgovornog i sposobnog ljudskog bića.

Adolescencija je faza u kojoj dijete izlazi iz maternice roditeljskog doma u društvo, i vrlo je slična ponovnom rođenju. U ovoj fazi se rekapituliraju sve dodašnje faze rasta i sva neriješena problematika ponovno izlazi na površinu. Javljaju se ponovno pitanja: da li je svijet sigurno mjesto za moj opstanak? Hoću li biti dovoljno dobar, potentan, učinkovit? Kako ću uspjeti u romatičnim odnosima? Hoću li biti popularan i privlačiti ljude koje želim? Ova faza pruža mogućnost da se „popravi“ sve što je u prethodne dvije faze pošlo po krivu. Međutim, budući da je sa dvanaest godina uglavnom stvorena barijera između podsvjesnog i svjesnog uma, rijetko tko u adolescenciji postigne puno više samopouzdanja nego što je stekao u prve dvije faze. Situacija je povoljnija ako postoji neka vrsta vanjskog učitelja ili mudraca koji može djetetu pomoći da riješi neke negativne emocije.

Kada navršimo četrnaestu godinu, naša pažnja obično se prenose na fizičke okolnosti našeg života. U odrasloj dobi promjećujemo samo čvrstu površinu stvari. Postajemo materijalno orijentirani u materijalnom svijetu.

U ovoj fazi naučimo stavljati maske. Kada shvatimo da postojimo i želimo postojati odvojeno od svoje obitelji, stiže ego osobnost koja stavlja maske kako bi se zaštitila. Adolescencija je vrijeme u kojem se ponovno aktivira preživljavanje koje je bilo prisutno u prvom sedmogodišnjem ciklusu, budući da se aktivira ego, a egov posao je preživljavanje, no ovaj puta u velikom svijetu, van roditeljskog gnijezda. Sve što se dešava u ovoh fazi usmjereno je na preživljavanje. Ego uzima sve podsvjesne obrasce koje je dijete do sada naučilo da bi preživjelo, i trči sa njima dalje. Sve je crno ili bijelo, prevladava osjećaj užurbanosti i nema se vremena više baviti sa dječjim poslovima, moramo upravljati vlastitim životom. Ego daje sve od sebe s onime s čime raspolaže, a to su dječje mape i taktike preživljavanja. Jedna taktika je stavljanje maski, odnosno, razvitak osobnosti – lažne, pozitivne vanjske osobnosti (persone). Dakle, na temelju dječjih automatskih obrazaca preživljavanja, stvaramo nove koji služe tome da prikriju naše ranjive, loše dijelove. Lažemo tko smo jer mislimo da nas društvo neće prihvatiti. U ovoj fazi, kada formiramo osobnost, posebno smo skloni maskirati se, isprobavamo identitete kao odjeću i muzičke stilove. Odjeća je često odraz onoga što tinejdžeri žele biti, prije nego odražava ono što zaista jesu. Umjesto da svijetu pokažemo tko smo, mi se u ovoj fazi prilagodimo, jer svi znamo što se dešava onima koji se čine drugačijima. Zbog nesigurnost u sebe rješenje se pronalazi u konformizmu i praćenju gomile i prevladavajućeg trenda ponašanja, razmišljanja i sustava vrijednosti.

Ova faza okončava proslavom 21. rođendana kada smo i službeno odrasli, odnosno, barem mislimo da jesmo, a maske koje nosimo postaju dio naše osobnosti, srastamo sa njima i identificiramo se sa svojom ego osobnošću. Počinjemo zaista živjeti svoju osobnu dramu u nesvjesnoj režiji emotivnog naboja naših roditelja zaprimljenog tijekom prvog sedmogodišnjeg ciklusa.

Nakon 12-14 godine, moždani valovi se mijenjanju iz niskih beta valova u srednje i visoke beta valove, kakvi su kod većine odraslih. Moglo bi se reći da smo tada kompletno programirani.

Stvaranje negativnog emotivnog naboja

 

Tri spomenuta sedmogodišnja ciklusa možemo i jednostavnije napisati kao:

Prije rođenja smo bili u potpunosti cjeloviti, u svojem Jastvu.

U maternici smo preko vibracija primili majčine emocije.

  1. Sedmogodišnji ciklus ili emotivni ciklus: 0 – 7 godina: emotivno smo programirani jer smo u potpunosti emotivno tijelo
  2. Sedmogodišnji ciklus ili mentalni ciklus: 7- 14 godina: razvija se mentalno tijelo u školsko doba
  3. Sedmogodišnji ciklus ili fizički ciklus: 14 – 21 godina: fokus je na fizičkom tijelu zbog hormona.

Emocionalna iskustva iz prvog ciklusa stvorila su obrasce u podsvjesti koji označavaju naše mišljenje o sebi i svijetu, te našem položaju i šansama u tom „vanjskom svijetu“. Ti obrasci su podsvjesni.

Korijen svih naših odraslih, današnjih problema i neuravnoteženih iskustava nalazi se u carstvu u kojem su i zasađeni: našem djetinjstvu, odnosno, prvom, emocionalnom sedmogodišnjem ciklusu u kojem smo zadobili sva programiranja.

Programirani smo na život u egu i vremenu. A život u vremenu i egu je život poistovjećivanja sa identitetom i fizičkim tijelom – preživljavanje. Život u vremenu je rekreiranje prošlosti po podsvjesnim obrascima koji su kreirani u djetinjstvu a zbog čega smo ovisni o svojem identitetu.

Svaki emocionalni korijen koji smo zasadili u prvom sedmogodišnjem cilkusu i koji nismo svjesno integrirali u svoje iskustvo, izrodio je negativne mentalne sustave uvjerenja koje zovemo svojom „istinom“, a koji se pak manifestiraju kao očiti neuravnoteženi fizički simptomi ili okolnosti koje doživljavamo sada.

Jedini razlog zbog kojega sada, u ovom trenutku ne doživljavamo zdravlje, radost i obilje jest naš emotivni naboj.

I što ćemo s time?
Postoji mnogo puteva kojima možete krenuti da biste integrirali svoj emotivni naboj.

Meditacija,  prakticiranje prisutnosti u sadašnjem trenutku, tehnike procesiranja emocija koje radimo u sklopu Energy Coachinga, knjige autora Michaela Brown-a “Proces Prisutnosti” te “Moć Sadašnjeg trenutka” od Eckhardta Tollea su također izvrstan vodič za deprogramiranje.

Odličan smjer jest i tumačenje vašeg Energetskog Dizajna koji pokazuje mjesta gdje ste najviše programirani i vašu osobnu jedinstvenu strategiju kako se deprogramirati.

Ljubim.

 

Podijeli ljubav s drugima:Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Pin on Pinterest
Pinterest
Email this to someone
email
Print this page
Print

Comments (0)

Copyright 2018. Sva prava zadržana.